Osobine kod dječaka koje podižu samohrane majke

Ne zato što su majke “nedovoljne”, već zato što dijete u razvoju prirodno traži različite modele emocionalnog, socijalnog i identitetskog oslonca.

Važno je naglasiti, ovo nisu pravila, već obrasci koji se mogu, ali ne moraju pojaviti. Svako dijete je drugačije, a na razvoj ličnosti utiče mnogo faktora. Ipak, iskustva iz prakse i istraživanja pokazuju da se kod dječaka koji odrastaju bez oca često ponavljaju slični unutrašnji obrasci.

Teško im je da pokažu emocionalnu ranjivost

Mnogi dječaci koji nisu imali očinsku figuru uz sebe odrastaju sa idejom da emocije treba skrivati. Ne zato što ne osjećaju, već zato što nisu imali primjer kako muškarac može da pokaže tugu, strah ili nesigurnost na zdrav način.

Ranjivost im često deluje opasno ili neprirodno, pa se povlače ili emocionalno zatvaraju.

Impulsivnost i nagli izlivi bijesa

Bijes je često emocija iza koje se krije povrijeđenost, razočaranje ili strah. Kod dječaka bez oca, ta osjećanja nerijetko ostaju neprepoznata. Bez muškog uzora koji bi pokazao kako se nositi sa frustracijom, emocije se ponekad ispoljavaju kroz nagle reakcije i impulsivno ponašanje.

Ovo ne znači da su agresivni – već da često ne znaju šta zapravo osjećaju.

Traženje očinskih figura na drugim mjestima

Neki dječaci podsvesno traže ono što im je nedostajalo. To može biti kroz identifikaciju sa likovima iz filmova i serija, sportistima, javnim ličnostima ili autoritetima iz okruženja.

Takve figure postaju unutrašnji oslonac, model ponašanja ili izvor sigurnosti, čak i kada toga nisu svjesni.

Pretjerano oslanjanje na sebe

Na prvi pogled djeluju samostalno, snažno i nezavisno. Međutim, iza toga se često krije rana spoznaja da “nema ko da uskoči”. Ovi dječaci rano nauče da se oslanjaju isključivo na sebe, što kasnije može da oteža traženje pomoći ili oslanjanje na druge.

Samostalnost tada nije izbor, već strategija preživljavanja.

Posebna osjetljivost na neispunjena obećanja

Odsustvo oca ili njegova nedosljednost može ostaviti dubok trag. Zbog toga dječaci često veoma ozbiljno shvataju obećanja. Kada ih neko iznevjeri, bol je često jača nego što okolina očekuje, jer se aktivira staro osjećanje napuštenosti.

Za njih, obećanja nisu sitnice – ona imaju emotivnu težinu.

Umjesto ponosa – brzo idu dalje

Postignuća često ne doživljavaju kao nešto što treba slaviti. Ne zato što nisu ponosni, već zato što u djetinjstvu nisu imali figuru koja bi jasno pokazala radost i ponos zbog njihovih uspjeha.

Zato im pohvale mogu biti neprijatne, a sopstveni uspjesi djeluju “normalno”, čak i kada su veliki.

Teško postavljaju granice

Bez jasnog modela autoriteta, neki dječaci ne razviju zdrav odnos prema granicama. Ili ih ne postavljaju, ili dozvoljavaju drugima da ih prelaze, iz straha od sukoba ili gubitka odnosa.

Granice im često djeluju kao prijetnja bliskosti, a ne kao njen temelj.

Sumnja u sopstvene odluke

Dječaci koji nisu imali oca sa kojim bi razgovarali o izborima i dilemama često kasnije preispituju svaku odluku. Čak i kada racionalno znaju šta žele, unutrašnja nesigurnost ih koči.

Potvrda spolja im postaje važnija nego sopstveni osjećaj ispravnosti.

Odbijanje doživljavaju veoma lično

Svako “ne”, čak i ono bezazleno, može da probudi duboku emotivnu reakciju. Otkazani plan, kratak odgovor ili distanca druge osobe ponekad se doživljavaju kao lična izdaja.

U osnovi tog osjećaja često leži stara rana – iskustvo da je neko važan bio odsutan.

Oprez kada je u pitanju sopstveno očinstvo

Mnogi muškarci koji su odrastali bez oca vrlo ozbiljno razmišljaju o roditeljstvu. Strah da ne ponove isti obrazac čini ih opreznima, ali i svjesnima odgovornosti.

Oni koji postanu očevi često su izuzetno posvećeni, upravo zato što znaju kako izgleda odrastanje bez prisutnog roditelja.

Kako odsustvo oca može da utiče i na djevojčice

Odrastanje bez oca ili stabilne očinske figure može ostaviti drugačiji, ali podjednako složen trag i kod djevojčica. Kod nekih se javlja pojačana potreba za potvrdom i prihvatanjem, naročito u emotivnim odnosima, dok druge razvijaju snažnu samostalnost i osjećaj da sve moraju same. Često se javlja i veća osjetljivost na odbacivanje, ali i duboka potreba za sigurnošću i stabilnošću u odnosima. Kao i kod dječaka, iskustva se razlikuju, a prisustvo drugih pouzdanih odraslih figura može imati snažan zaštitni efekat.

Važno je ovo naglasiti

Ništa od ovoga nije sudbina. Odrastanje bez oca ne definiše dijete, niti ga osuđuje na određeni životni put. Ljubav, podrška, stabilnost i ij – bez obzira od koga dolaze – imaju ogromnu snagu.

Očinska figura može biti i djeda, ujak, trener, učitelj ili neko ko je emotivno dostupan i dosljedan. Ključno je da dijete ima osjećaj da nije samo, piše Ona.rs.