Larisa, nepoznata heroina iz Kotor Varoša

Čak i ako “pitate” internet pretraživače, odgovor će biti “nema podataka”. A njena životna priča je dostojna klasičnog romana.

Već samo ime, Larisa, podsjeća na junakinju čuvenog ruskog romana Borisa Pasternaka, “Doktor Živago”.

Larisa i jeste bila Ruskinja porijeklom, po majci. Po ocu je poticala iz stare muslimanske porodice. Otkud taj spoj i šta je Larisu učinilo tako izuzetnom?

Nevjerovatne detalje o životu Larise Šugić otkrila je novinarka Impuls portala Ilijana Božić, koja je svoju priču utemeljila na tekstu Božidara Božičkovića, objavljenom u listu “Rodoljub” u doba socijalizma.

Larisa je bila partizanska heroina, koja je poginula u 18. godini, boreći se za slobodu.

O hrabrosti i podvizima krhke djevojke partizanke ispričane su priče, koje su na granici legende. Ali, ono što je sigurno, jeste da je njeno rođenje, samo po sebi, bilo priča za pamćenje.

Larisa je rođena 1927. godine u Kotor Varošu, u porodici uglednog mjesnog berberina Šaćira Šugića i njegove supruge, Ruskinje Anastazije.

Šaćir je ratovao u Rusiji za vrijeme Prvog svjetskog rata i tamo je upoznao i zaljubio se u učiteljicu Anastaziju. Mlada Ruskinja je sa Šaćirom došla u tadašnju Jugoslaviju.  Izrodili su četvoro djece, među kojima i kćerku Larisu.

Ono što ih je spajalo, bio je slobodarski duh.

Kada je izbio Drugi svjetski rat, Šaćir se već u decembru 1941. godine, zajedno sa Larisom i ostatkom porodice, pridružio se partizanima. Larisa je tada imala samo 14 godina.

Djevojčica je pokazala  neviđenu hrabrost. Sa nepunih 15 godina Larisa je krenula s puškom u ruci na neprijatelje, bacala je bombe na neprijateljske bunkere, previjala stotine ranjenika partizana. 

Brzo je postala članica SKOJ-a, a učestvovala je na jugoslovenskom kongresu kao omladinski delegat, a kasnije je postala i član partije.

Bitka na Sutjesci, ili Peta neprijateljska ofanziva, bila je za Larisu samo još jedan od borbenih izazova. Nije se dala.

Umorna, iscrpljena, i ranjena, iznijela je na svojim leđima dva puškomitraljeza. Za taj podvig je odlikovana  Medaljom za hrabrost.

Zapisi kažu da je mlada hrabra partizanka poginula u borbi za selo Adolfovac, u januaru 1945.

Zapisano je da je i uoči pogibije hrabrila drugove. Sjela je na cijev topa i odlučno s osmijehom rekla: „Hrabro, drugovi, naprijed! Nije za svakog metak stvoren. Treba da požurimo, da drugovima pomognemo.”

Nije stigla da pomogne drugovima. Metak, kojim joj je prostrijeljen vrat, bio je koban.

Larisa nije dočekala slobodu. Njena porodica je, nakon oslobođenja, nastavila je život u Kotor Varošu. Otac Šaćir, ratni vojni invalid, umro je 1956. godine.

Godinama kasnije, 1977. godine, bista Larise Šugić postavljena je ispred vrtića, koji i danas nosi njeno ime. 

Bista je djelo banjalučkog vajara Ahmeda Bešić.

Šugići i danas žive u Kotor Varošu. Jedna porodica ovog prezimena stanuje u Ulici Miloša Obilića, a tri u Cara Lazara.