Jovica Radić je sve i jedan političar u Srpskoj 

Govoreći o Jovici Radiću Stojković otvoreno poručuje da političari lične interese stavljaju ispred naroda i da građani pristaju na manipulaciju. „Farbaju nas, kreče nas kao šljivu“, kaže Piksi, ne štedeći ni vlast, ni društvo koje to, kako smatra, mirno posmatra.

Ko je u vašim očima Jovica Radić, lik kojeg tumačite u Tvrđavi?

To je sve i jedan političar koji se Republici Srpskoj trenutno bavi politikom. Svi oni stavljaju lični i partijski interes iznad interesa naroda i otadžbine i zemlje u kojoj žive. Mi nemamo sad našu vojsku pa ne možemo porediti, sad imamo te Oružane snage BiH, pa to nisu uporedive stvari. Ja sam služio tu Jugoslovensku narodnu armiju i imao sam priliku vidjeti takve oficire.

To su ti štabske prišipetlje, njemu je važan njegov lični uspjeh, čin, napredovanje, čak dobrim dijelom on je kukavica. On nije spreman da se bori za ono za šta je položio zakletu i da brani zemlju od koje je prima platu, od koje su jako dobro i ugodno živjeli. Nažalost, i u ratu je bilo dosta takvih oficira.

Bilo ih i časnih i, zaista, milina da pogledate te starješine koliko su brigu vodili o vojsci i bili s njima i u prvim redovima, ali je dobar, dobar dio bio baš ovakav kakav je Jovica. I taj Jovica kada prvi put postane čovjek i kada odbije neko naređenje, kada stane u zaštitu tog naroda, on tu i završi, ovi ga debeovci ili ta UDBA ubiju bez razmišljanja.

To naravno nije istorijski fakt, to nije nešto što je činjenica, serija je umjetničko djelo, nije to nikakva dokumentarna serija, to je prosto simbol šta se moglo desiti ukoliko bi neko odbio naređenje i počeo da misli svojom glavom, da li bi nastradao on ili neko njemu jako blizak.

S obzirom na vaše lično ratno iskustvo, koliko je bilo teško igrati ovakvu ulogu, koja je sušta suprotnost onih koji su bili na prvim linijama?

Pa nije bilo, nije. Od velike pomoći je bio Saša Hajduković. Nisam tu nešto koristio vlastito iskustvo. Ja sam bio običan vojnik, redov, pijun mali u svemu tome što se dešavalo i dao je Bog da sam samo iz svega toga izvukao živu glavu.

Kažem, imao sam priliku da viđam, srećem oficire tog tipa. Dobro, tad si klinac, 19-20 godina, pa ne razmišljaš, vidiš u njima neki autoritet. Međutim, sad kad razmišljam i kad vratim film na neka njihova ponašanja, onda sam sebi kažeš: „Pa mi smo dobro i prošli u ovom ratu, kako su se određene starješine ponašale“.

Serija Tvrđava je izazvala veliku pažnju u javnosti i komentare o tome da li je realno prikazana situacija, šta vi mislite o tome?

Nijedna igrana serija to nije, to je umjetničko djelo, to ne može biti istorijski fakt ili nešto dokumentarno, pa da sad obradi svaki segment… Uglavnom su pozitivni komentari. Ja imam komšije iz Knina, u stvari jednog sela prema Šibeniku, od njih sam i čuo taj dijalekt i probao da bude što autentičniji lik Radića. Oni kažu da ih je jako to pogodilo emotivno i da je dobar dio stvari zaista pogođen.

Najvažnija je ta atmosfera da će se desiti nešto strašno, te tišine.  A sad zamjerke tipa gdje je izbacivanje Srba iz Ustava Hrvatske… Nije se zaista niko time bavio, dobar dio serije su simboli koje vi treba da prepoznajete i te sudbine ljudske. Obična priča o normalnom paru, Srbinu i Hrvatici koji se nalaze u takvom jednom zlu i pokušavaju da spasu svoju ljubav i vezu i da čuvaju tu porodicu koja je u stvari tvrđava. Simbol vuče i na Kninsku tvrđavu, ali tvrđava je porodica koju malo koji neprijatelj može da sruši i uništi.

Vi kad pogledate, 250.000 ljudi je u tom talasu protjerano. To je možda oko 50.000 porodica, otprilike, ako je četvoročlana. Svaka ta porodica je jedna ovakva serija. O svakoj bi mogao snimiti seriju. Svaka ima svoju priču. U toj priči, malo ko od njih da bi se sjetio i Balvana i Martića i Babića, nikad ih nisu vidjeli u životu, ali imaju i svoju ličnu tragediju. Tako da je to priča o tome.

Da li se dovoljno pažnje do sada posvećivalo takvim pričama? Da li smo dovoljno snimali i pokušavali prikazati kroz što su prošli Srbi?

Ne, nismo, ali je potrebna određena vremenska distanca. Ja bih se prvi jako teško upustio da se bavim nekom temom na primjer tih naših zapadno-krajiških opština. Ja sam iz Sanskog Mosta, koji je pao pred kraj rata. Jako teško bi se bilo upustiti u to, svako ima svoju priču, svako ima svoje viđenje. I sad to obraditi, a da nekako sve podmirite, to je prosto nemoguće. Možda treba malo duža vremenska distanca.

Dobro je da se sad krenulo. Radio-televizija Srbije da je osjetila potrebu da se ovako nešto uvrsti u njihov program, da se uradi. Počelo je od Oluje, to je prvi film koji je rađen na tu temu. Trenutno sam na snimanju filma Linija o doktoru Miodragu Laziću, Nišliji, koji je bio jedini hirurg u Istočnom Sarajevu, tada Srpskom Sarajevu, koji je spasio bezbroj života. Dvije trećine filma smo završili, još ima jedna trećina, egzodus tog stanovništva Srpskog Sarajeva koje je Dejtonom pripalo Federaciji. Onda su oni odlučili da se isele i to je zaista jedan biblijski prizor izlaska u tom kijametu, u mećavi, da oni vade čak i svoje mrtve, izlaze. To tek treba da radimo, čekaju se povoljne vremenske prilike. Taj film i serija se trenutno radi i mislim da je moguće da je to zaista dobar vremenski otklon da se to uradi.

Komentare nekad ne treba ne uzimati previše ozbiljno. Imate sad te društvene mreže i svako ima priliku kada pogleda da napiše šta god želi. I to su hiljade tih raznoraznih komentara. Pa se onda nešto vraćam unazad, zamislite na primjer kada se radila Sutjeska ili Neretva pa da je bilo prilike da neko od tih prvoboraca koji je učestvovao u tim bitkama da nešto napiše.

Da li Vas je uloga Čede previše obilježila, kako je to uticalo na vašu karijeru?

Pa moguće da je možda malo previše. Izgubite vlastito ime i umjetnički integritet. Ko ne ide u pozorište, nema pojma da sam ja pozorišni glumac.

Masa naroda vjeruje da se ja tako zaista i zovem, dolaze tamo, misle da tu živim. To je već druga krajnost.

Mislim da je možda krajnje vrijeme da se s tim završi. Nisam jedini slučaj, ima masa glumaca kojima su te uloge iz serija ostavile pečat kroz cijelu karijeru, kao Bubuleja Bati Stojkoviću ili Šurda ili Burduš … To je ostalo zbog toga što sam to najduže radio i to je najčešće pred očima ljudima. Pogotovo sada ova era društvenih mreža, ko god klikne, može da nađe, može da gleda.

U neku ruku čovjek nešto i dobije snimajući te serije, te vrste. To vam je jako dobra vježba. Morate doći, brzo naučiti tekst u momentu uhvatiti to raspoloženje, snimiti da bude dobro. A humor nije jednostavno praviti i zaista treba biti dobro promućuran.

Vjerojatno će me dugo vremena pratiti. Koliko sam god izgubio, da mi kad izađem na scenu neko iz publike dobaci “Eno ga Čedo“, toliko sam i dobio možda na to nekoj popularnosti koja nije presudna i ne znači da je glumac kvalitetan. Jedini dokaz da nešto vrijediš je ako traješ, ako te ljudi zovu i traže, a ne to da te prepoznaju u marketu.

U kakvim ulogama više uživate?

Ozbiljne uloge su izazov za glumce, da rasteš, da se nadograđuješ, da budeš bolji. A te komedije su… kad publika na tebe lijepo reaguje to prija čovjeku. Kad je smijeh u sali, pa dobijaš aplauz na otvorenoj sceni, malo nahrani neku tvoju sujetu. Kao „vidiš kako me vole“. Mada da su dramske uloge mnogo važnije za razvoj glumca. Nije ih lako ni napraviti. Mora biti dobar tekst, dobar reditelj da te dobro vodi i da se to uradi, da ljudi povjeruju da si ti taj čovjek.

U javnost je odjeknula Vaša izjava 2023. godine kada su nastali problemi sa gostovanjem pozorišta SARTR na Teatar festu. Sa ove vremenske distance, da li je to bila nekakva politička igra ili ljudi stvarno imaju problem i danas, toliko godina poslije rata?

Nemamo nikakav problem. Pogotovo ljudi u Republici Srpskoj i narod kojem ja pripadam. Ako je iko po tom pitanju liberalan i širok, otvoren, to smo zaista mi. To je bila jedna svinjarija, igrarija iz najprizemnijih pobuda.

Medijske kuće koje su to sve povele iz ko zna kakvih tupavih razloga, išle su na najosjetljivije kategorije društva, služe se podmetanjima –  sklanjanje zastave Republike Srpske je takva laž. To je podmetanje i tim ljudima iz Sarajeva. To je pozorište koje se zove kako se zove, nisam ga ja ni krstio, ni dao ime. Neka se zove kako god želi, došli su s odličnom predstavom. To su naše kolege, toliko godina je prošlo od rata. To je takva besmislica.

Dok na drugoj strani sarađuju političari, to se sastaje, to se tezgari, to prolaze iza leđa kamioni, avioni. Jedno vrijeme je čak naša policija opremala firme iz Federacije naoružanjem i uniformama.

I šta sad bi ovo oko tog pozorišta? To je bila jedna takva glupost koja je Narodnom pozorištu nije nanijela štetu. Mi smo iz toga zaista izašli svijetla obraza. Samo je Republika Srpska proglašena nekim tamnim vilajetom. I to je sve fakturisano ljudima koji vode zemlju, a koji možda nisu imali veze šta se dešava. Na kraju je predsjednik Republike to sve presjekao i završio.

Ta konferencija za štampu, taj argument koji sam ja rekao nije argument i meni je žao što sam morao da to potegnem. Ne treba umjetnik da se služi tim argumentima. Bilo je što je bilo. Te priče su za kad se sastanem sa mojim ratnim drugovima, a ne da se bavim time u medijskom prostoru, da to nešto propagiram, ne krijem nikada, ali nije to neki adut koji moram koristiti zato što se bavim ovim poslom.

I onda pogledamo sad što rade Hrvati, ono što se desilo u Splitu, šta se čudiš njima kada je određeni krug ljudi napravio to isto, samo što je kod njih to masovno. Kod nas niko nije dolazio ovdje sa toljagama da juri te ljude. Naprotiv bila je puna sala. Zato vam kažem da smo mnogo otvoreniji i liberalniji, jer tamo su došli maskirani u crno, hoće da izjure djecu koja igraju folklor, ili u Zagrebu šta je bilo zbog Medakovića…

Ili kad digli čitavu uzbunu u Sarajevu zbog 30 sekundi trejlera filma Operacija Halijard. Oni su se tek tu izbrukali, izblamirali, počev od one gradonačelnice koja nema tri čiste do svih ostalih. 30 sekundi trejlera jednog filma. Koji je film revizija istorije? Kakvu pozorište, film, televizija, glumci, možemo da napravimo reviziju? Nikakvu. Ko nas benda i šiša? Odigraš predstavu, kad se skine se repertoara za pola godine je svi zaborave. Jednu našu predstavu pogleda do 5.000 ljudi u Banjaluci. Šta sad ti možeš tu da promijeniš, izmijeniš, da napraviš nekakvu revoluciju?

„Ne treba nam BiH ni Republika Srpska, ako bude nezavisna, ako je otrujemo i ako u njoj ne bude naroda“, rekli ste na skupu za odbranu Majevice. Aktuelna je priča o zagađenju vazduha. Dok se svi žalimo da ne možemo da dišemo, mnogi od nas nastavljaju da lože koješta. Da li kod nas postoji svijest uopšte kada je u pitanju zaštita životne sredine?

Kakva svijest? Po tom pitanju smo polusvijet. To je nevjerojatno šta radimo. Niti postoji svijest, niti postoji sistem i zakon koji bi to regulisao i uveo u norme. Nama je u stvari tačno onako kako smo zaslužili, kako smo se o Boga ogriješili, i vode nas ljudi koje smo zaslužili.  Ne možeš se busati u prsa, dičiti sa srpstvom, bošnjaštvom, nečim, a bacaš smeće, prljaš. Čovječe šta ostavljaš svom djetetu?

Ili ovi sa ovim rudnicima. Ima jedan gospodin Stakić u Prijedoru koji kao Don Kihot sam udara na to, a ovi tamo rasturiše, uništiše, Kozaru planinu koja je odoljela tolikom okupatoru. I nikom ništa. Čak postoji i zabrana, ali ne, to se i dalje vadi. Kad prođeš za Dubicu, ti ne možeš proći koliko to smrdi i koliko je to urnisano. Kako taj narod tu živi?

Tako da smo mi sami sebi najgori neprijatelj. Ne treba nama nikakav drugi. Zaista se nešto ne promijeni, nešto ne uradimo, neće nam biti spasa.

Neko kaže da je ovo silno pravljene zgrada po Banjaluci doprinijelo tome da nema strujanja vazduha pa je zato tako zagušljivo, zaista na svakom ćošku. Mi smo jedini grad koji se širi unutra. I nekako je grad postao siv i prljav. Ništa to ne izgleda dobro.

A kad ih vidiš tamo, ja zaista izbjegavam koliko god mogu jer pijem lijekove, imam visok pritisak pa mi je zabranjeno da gledam te idiotarije – kad vidiš ovu gradsku skupštinu, pošto je to moja struka – to je gluma. To je namještena predstava. Ti vidiš da oni glume. Ja tebi, pa ti meni. A ko zna šta iza prolazi?

Samo smo mi tako neke ovčice za šiškanje. I tako nam je, do kad će biti to niko ne zna.

Kako je kvalitetna ta gluma?

To je na nivou amaterizma, ali narod tome vjeruje. Tačno vidiš kad izađe i kad mu ovaj vraća da je to… Farbaju nas, što kažu kreče nas kao šljivu.

Ali vjerovatno smo sve to zaslužili. Do kad će to tako biti, vidjećemo. Dok se god mi ne promijenimo, neće se ni to ništa promijeniti.

U kakvom društvu živimo kada je u pitanju kultura i umjetnost? Pomenuli ste 5.000 ljudi pogleda predstavu. Da li je to zadovoljavajuće?

Kažu 3 do 5% jednog grada je pozorišna publika, inače po nekakvim svjetskim tim propisima, pa sad ljudi se trude da se to podiže.

Mi smo jako zadovoljni posjetom. Igramo 3 do 4 predstave sedmično i zaista smo odlično popunjeni i veoma smo zadovoljni. Tome je vjerovatno doprinosi i kvalitet predstava i rad našeg ansambla. Dobar dio toga se svodi na entuzijazam.

A pozorište, kultura, umjetnost su jako važni za jedno društvo. Čuo sam jednog pametnijeg čovjeka od mene 300 puta, kaže: bivša Čehoslovačka, koja je bila skoro duplo manja od bivše Jugoslavije, imala je 200 i nešto pozorišta, a cijela bivša Jugoslavija imala je 50 i nešto profesionalnih pozorišta. I oni su se rastali ruka-ruci, nikom ništa, a mi smo se iskrvili.

Ljudi koji čitaju, koji su prilično svjesni i dobro razmišljaju, teško se mogu upustiti u neke takve avanture da razoriš svoju zemlju, da sve moraš iz nule. I opet sad isto to radimo, samo ne ratom, nego ovim o čemu smo maloprije pričali, da nismo svjesni šta ostavljamo. Da šumu nemilice siječemo, kao da je to tuđe, palo nam sa neba.

Koliko medijsko eksponiranje instagram i rijaliti zvijezde utiče na ljude, koliko oni „zauzimaju prostor“ ljudima koji se bave kulturom i umjetnošću?

Utiče mnogo. Oni su postali zvijezde i uzor mladima što je veliki problem. Kome je uzor Đoković, Jokić? Kod nas je mala vijest da je neko od naših gimnazijalaca osvojio zlatnu medalju u matematici ili negdje. A te trivijalne gluposti, to se servira. Zato što to komercijalno donosi pare tim koji to serviraju. To su veliki novci koji se tu vrte i u tim rijalitijima. To je jedno prosto ispiranje mozga.

I onda takav narod, kad ga tako sklopiš, kad on vjeruje da sam ja Čedo, da živim tamo, onda je sa njim lakše manipulisati i vladati. Onda mu možeš iza leđa provući šta hoćeš, srušiti čitavu Kozaru, iskopati sve.

I teško se protiv toga boriti. Ova priča „zabranićemo“ to je takvo guslanje. Kako ti misliš to da zabraniš? Na koji način? Ne možeš zabraniti ništa. Protiv sam zabrana bilo kakvih, tih koncerata i toga. Nikakve zabrane. Pusti, nije Sjeverna Koreja, nije staljinizam.

Najveća je pobjeda kad ti njemu dozvoliš koncert i on dođe i nema nikoga. I mora da otkaže zato što nije prodao ni jednu kartu jer smo mi toliko svjesni da kažemo da nećemo da idemo na to. Što bih ja gledao tamo kako onaj udara papučom dijete u glavu ili šiša ga mašinicom? E to je pobjeda.

Zabrane vode u drugu krajnost. Pobjeda je da ti te ljude edukuješ da im objasniš, da kažeš da je to trivijalno, da je glupo. Čitaj nešto, idi u muzej, idi u pozorište, idi, bavi se nečim drugim, slušaj neku lijepu muziku. Nemoj dozvoliti da te neko udara patikom u glavu. To je njegov stil, njegov način, ali prosto kad ostane bez publike, kome će on to da prodaje?