Bio je to prestiž, simbol luksuza, pa čak i predmet komšijskog poštovanja jer doći do telefona nije bilo nimalo jednostavno.
Prvo je trebalo naručiti telefon što je značilo ući u čudan mali svijet birokratije, čekanja i liste koja se u šali nazivala “čekanje duže od Titovog života” jer su ljudi nerijetko čekali instalaciju fiksnog telefona i po nekoliko godina.
Kada bi kabl konačno došao do stana i kada bi majstori ušli sa onim čuvenim zelenim koferom, porodica bi se skupljala oko aparata kao da je u pitanju svemirska kapsula. Fiksni telefon postajao je centar doma, pa i centar života jer se preko njega slala tuga, stizale vijesti, dogovarale svadbe i saznavalo sve što je moglo da promijeni dan ili godinu.
“Dvojnici” ili partijske linije kao glavni akteri komšijskih sapunica
Ko nije osjetio zadovoljstvo okretanja impulsne biralice, možda nikada neće razumjeti radost tehnologije prošlih vremena. Prst u rupi, klik-klik-klik dok se krug vraća, i ona mala pauza koju ste morali da poštujete da biste bili sigurni da broj ide na centralu. Nije bilo govorne pošte, poziva na čekanju, automatskih poruka ni preusmjeravanja. Ako je neko zauzet to je bilo to.
Ipak, najbolje su se u to vrijeme provodili oni koji su imali partijsku liniju poznatiju kao dvojnik. Mnoge starije zgrade imale su te takozvane dijeljene telefonske veze. To je značilo da je više stanova dijelilo jedan broj, a ako neko razgovara, drugi moraju da čekaju. Dešavalo se i da čujete tuđe razgovore ako podignete slušalicu u pogrešnom trenutku, što je stvaralo čitave male sapunice po komšilucima.
Kako je “dvojničko doba” završeno
Iako je dijeljenje linije često bilo naporno, nekako je doprinosilo osjećaju zajedništva. Cijela zgrada bi znala kad je neko dobio važan poziv, kada je stigla vijest iz inostranstva ili kad se rodilo unuče. To je bila realnost u dijelovima Beograda i nekih drugih gradova, naročito kad infrastrukturnih resursa nije bilo dovoljno.
Prema dostupnim podacima, program modernizacije fiksne telefonije predviđao je da se dvojnici uklone i umjesto analognih centralnih veza uvedene su digitalne centrale. Po zvaničnim planovima, do kraja 2009. godine je trebalo da svi korisnici imaju zasebne linije tj da “dvojnici” postanu stvar prošlosti.
Da li ima danas dvojnika?
Iako je većina mreže digitalizovana, a dvojnici formalno uklonjeni, to ne znači da nisu postojali izuzeci. U velikim gradovima kao što je Beograd još je bilo desetina hiljada dvojnika, uglavnom po starim zgradama. Korisnici su se dvehiljaditih žalili da i dalje čekaju razdvajanje priključaka koje je zahtijevalo razvučene kablove i ulaganja, često neisplativa u vrijeme kada skoro svi prelaze na mobilni i internet.
Konačno, danas je izuzetno neobično da više porodica dijeli istu fiksnu liniju. Iako tehnički moguće da ponegde još ima starih priključaka ili neažuriranih sistema, to definitivno nije uobičajeno, i dvojnik je sada pre postao raritet nego pravilo.
Uskoro više niko neće koristiti fiksni telefon
Prema najnovijim podacima, fiksnu telefoniju danas koristi oko 2,18–2,26 miliona pretplatnika, što znači da veliki broj domaćinstava još ima neku vrstu fiksnog telefona, ali je on znatno manje zastupljen nego mobilni telefoni koji imaju više od 8 miliona korisnika.
Broj korisnika fiksnih telefona se smanjuje iz godine u godinu, jer sve više ljudi prelazi isključivo na mobilnu telefoniju, dok fiksni telefoni ostaju često kao dio paketa s internetom i televizijom i već za par godina bi mogli da iščeznu. U praksi danas znatan dio stanovništva nema aktivnu fiksnu liniju, posebno mlađa domaćinstva koja koriste samo mobilne telefone, prenosi Kurir.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.