Njegov put od dna do oporavka bio je dug i bolan, ali i lekcija o snazi volje i sistemskim manjkavostima u borbi protiv alkoholizma. Petar danas s ponosom kaže da nije izliječen, već oporavljen i da svakog dana iznova bira da ne posegne za čašom.
– Trijezan sam posljednjih 10 godina. Posljednju čašu popio sam 11. marta 2015 – govori on.
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa, opisuje život sa zavisnošću – od negiranja problema do oporavka.
“Svi su pili, pa sam mislio – naravno da ću i ja”
Petar je počeo da pije u dvadesetim, na početku studentskih dana.
– Svi su pili, pa sam mislio – naravno da ću i ja. To je bio period žurki i mladalačkog uzbuđenja. Problem je bio što nisam bio opušten u društvu i nisam mogao da priđem devojci… nije bilo društvenih mreža kao danas – prisjeća se on.
Pa kaže da mu se na početku nijedno piće nije sviđalo-
– Ni miris ni ukus. Grozan mi je bio. Ali sam volio efekat – nestane trema, opustim se…Tako je bilo i kod mojih drugova,. Od nas desetak koji smo se družili, petorica smo postali alkoholičari. Neki su umrli rano od posljedica – istakao je on.
Prve posljedice osjetio u 30-tim
Nakon fakulteta, bio je poslovno uspješan i pored alkohola i to je bila njegova iluzija normalnosti. Godinama je uspijevao da funkcioniše uprkos svakodnevnom opijanju. Vodio je školu jezika i verovao da sve drži pod kontrolom – ubjeđen da problem ne postoji. A onda su se prve ozbiljne posljedice pojavile u njegovim tridesetim.
– Drhtanje ruku, anksioznost, umor. Počeo sam da smanjujem broj časova, da tražim izgovore da bih ranije mogao da pijem – priča on.
Živio je sa sestrom, koja je ljekar, ali nije primijetila da ima problem. Upravo zbog toga tvrdi da alkoholičar ne mora da izgleda “kao neko ko tetura ulicom”.
– To je jedna od najvećih zabluda. Bio sam potpuna suprotnost toj slici – izlazio sam, trenirao, izgledao normalno. Niko nije primjetio moje drhtaje. Pijan sam položio i ispit. To me je dodatno uvjerilo da nemam problem – objašnjava on.
Spoznaja problema
Krajem tridesetih, alkoholizam je poprimio drastične razmjere. Počeli su ozbiljni problemi sa pritiskom, jetrom, varenjem.
– Kada bi me ljekari pitali da li pijem, odgovarao sam odrično. A tada sam pio po cijeli dan. I počeo da krijem flaše po kući – prisjeća se on.
Mišići su mu toliko, kaže, propali da je morao da angažuje fizioterapeuta kako bi ponovo mogao da stane na noge, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Alkohol kao anestezija za emocije
Vremenom je alkohol Petru bio neophodan za svaku emociju – bio je njegov način da ne osjeća ništa. Kada mu je iznenada preminuo otac, prvo što je uradio bilo je da potegne flašu.
– Emocije su bile ugašene. Nula – prisjeća se.
Isto je bilo i u vezama – nije znao šta oseća, alkohol mu je, kaže, tada bio jedini način da pobjegne od stvarnosti.
Kada je bilo konačno dosta?
Za razliku od uobičajenih priča, Petar nije imao trenutak potpunog sloma koji bi ga natjerao da prestane da pije. Odluka je sazrevala polako, kroz godine neuspešnih pokušaja da kontroliše količinu alkohola.
Pravi preokret dogodio se kada je potražio pomoć u ustanovi “Kakaricka gora”. Tamo je, uz podršku stručnjaka i program “12 koraka”, pronašao ono što naziva duhovnom promjenom.
-Zahvaljujući tome, više nemam želju za pićem – tvrdi on.
Oporavljen, ali ne izliječen
Ipak, Petar naglašava da nije izliječen, već oporavljen.
– Alkoholizam je hronična, progresivna bolest. Ako bih popio samo jednu čašu, mozak bi mi se resetovao – kao da nikad nisam bio trezan. Zato kažem da nisam izlečen, već oporavljen – navodi.
Danas živi mirno i iskreno zaključuje:
– Ne obećavam nikom da sutra neću popiti. Samo znam da danas neću. I tako već deset godina – istakao je on.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.