Među njima je petnaestogodišnja djevojčica koja je sa njima praktično cio život, dječak sa Daunovim sindromom, kao i dva brata koja su prije dva mjeseca ponovo spojena pod istim krovom.
Danijela i Zoran Grujić su za svoju humanost i dvije decenije bavljenja hraniteljstvom nedavno primili nagradu Osječko-baranjske službe Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a prošle godine ih je nagradilo i nadležno Ministarstvo kao jednu od najdugovječnijih hraniteljskih porodica. S obzirom na to da većina porodica danas ima jedno ili dvoje djece, Grujići spadaju u manje od jedan odsto onih koji broje osmoro djece. Iako ovo zahtijeva ogromnu žrtvu, oni to ne doživljavaju tako – za njih je ovo životni poziv koji obavljaju sa puno ljubavi, strpljenja i truda.
Sve je počelo prije 20 godina, kada je njihov najstariji sin imao svega godinu i po dana. Porodica je osjetila potrebu za još jednim djetetom i odlučila se za hraniteljstvo.
– Naš najstariji sin je imao godinu i po dana i nije imao društvo za igru. Supruga tada nije radila i odlučili smo da pokušamo da udomimo dijete i pomognemo i njemu i sebi – priča Zoran Grujić.
Ubrzo je u njihov dom stigla beba stara samo deset dana. Ti prvi dani bili su puni radosti, ali su ubrzo osjetili koliko sistem može biti nepredvidiv i surov prema emocijama. Nakon devet mjeseci, beba je ušla u sistem za usvojenje, dobila nove roditelje i otišla. Taj odlazak bio je ogroman šok, a Danijela je danima neutješno plakala.
– Odlazak prve bebe bio je izuzetno traumatičan. Ali, nakon razgovora shvatili smo da tako ne možemo dalje. Rekli smo sami sebi da moramo da se usredsredimo na djecu i njihove potrebe. Odlučili smo da naši osjećaji ne smiju biti u prvom planu. Željeli smo toj djeci da pružimo sve što možemo dok su kod nas i to nam je postalo najvažnije. Na ono što će se dalje događati ne možemo da utičemo. Naš zadatak je da im pružimo sigurnost, ljubav i njegu dok su sa nama – objašnjava Zoran.
Kuća Grujića postala je mjesto gdje djeca rastu zajedno, bez ikakvih razlika. Njihov najstariji sin, koji danas ima 21 godinu, odrastao je uz udomljenu djecu i sa svima ima neraskidiv bratsko-sestrinski odnos. Koliko su ove veze jake, govori i činjenica da ih momak koji je kod njih živio punih 17 godina i dalje obilazi svake nedjelje sa svojom djevojkom.
U njihovoj priči posebno mjesto zauzimaju djeca sa smetnjama u razvoju. Grujići nikada ne biraju djecu po boji kože, nacionalnosti ili zdravstvenom stanju. Prije šest godina kod njih je stigao petogodišnji dječak sa Daunovim sindromom koji je nosio pelene i nije govorio. Danas je to dijete koje normalno komunicira i ide u školu za djecu sa težim smetnjama.
– On je došao sa pet godina i nije znao da izgovori ni riječ, samo je ispuštao zvukove. Stručnjaci su nas u početku upozoravali da možda nikada neće progovoriti. A sada već ima razvijen rječnik i razumijemo sve što želi da nam kaže. Svaki njihov napredak za nas je nešto veliko, pa bio to i najmanji korak. To je ono što nas gura naprijed“, ponosno ističe Danijela, piše Večernji list.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.