On je otkrio:
– Već u osnovnoj školi tokom časova fizičkog vaspitanja sam osjećao premor i čudne pojave u predjelu grudnog koša, ali dijete kao dijete, nisam tome tada toliko davao na značaju, već sam uglavnom nakon kraćeg odmora nastavljao da skačem i da se bavim fizičkim aktivnostima kao i ostala djeca. Premor je nastajao najviše tokom trčanja, a prve aritmije su se pojavile nakon naglog saginjanja. To nisam odmah shvatio, već vremenom kada su se takve situacije ponavljale dosta puta.
Vezivanje pertle, naglo saginjanje po predmet koji je ispao, brzo konzumiranje hrane, sve je to, kada sada gledam iz ove perspektive, dovodilo do aritmija, koje su prolazile nakon petnaestak minuta. Poslije toga sam se osjećao uglavnom izmoreno i nemoćno, a bolovi su se širili u ramenom dijelu, plećkama i vratu. Već u petnaestoj godini, odnosno prvoj godini srednje škole sam potražio ljekarsku pomoć. Ljekar pedijatar mi je tada prepisao bez posebnih pregleda jedan lijek za kontrolu aritmija. Inače, taj lijek je simpatolitik koji je neselektivni beta blokator. Simpatolitici se koriste za tretiranje hipertenzije, anksioznosti i panike. On je bio prvi uspješno razvijeni beta blokator. Mala doza, po četvrtina ujutro i naveče – počeo je priču Milan.
Aritmije su bile sve učestalije
– Nisam nikada ležao u bolnici zbog aritmija, ali sam nakon desetak godina shvatio da moram da potražim pomoć kardiologa, jer doza lijeka koji mi je tada prepisan je bila nedovoljna za sve češće i jače aritmije, a dozu sam, moram priznati, vremenom sam povećavao na po jednu ujutro i naveče. Kupovao sam taj lijek i tako sam na svoju ruku zadržao terapiju koju mi je pedijatar odredio, što naravno, sa ovog stanovišta ne preporučujem nikome da radi. Odlazak kod kardiologa mi ništa posebno novo nije donio u spoznaju dijagnoze, već samo saznanje da mi je srce u redu i da je sve super. Eto, samo tahikardija praćena aritmijama i novi lijek sličan prethodnom koji je takođe bio blokator.
Uzimao sam ga sve više, jer su aritmije bivale sve učestalije. Kada popijem lijek, nakon dvadesetak minuta sam se dobro osjećao i to je tako trajalo i trajalo. I ja, a i ljudi u mojoj okolini su smatrali i trvdili da sam čak naslijedio od oca srčano oboljenje, jer je on već u 48. godini preminuo nakon dva uzastopna infarkta, a prije toga je imao tešku operaciju srčanih zalizaka i ugrađen pejs mejker. Prihvatio sam da sam to genetski naslijedio od njega i da me tek u nekim srednjim godinama očekuje pakao, pa sam se bojao da ću kao i on rano preminuti. Kako su godine odmicale, preživljavao sam sve veći pakao. Uglavnom sam sa sobom, razmišljajući o tome šta me čeka – otkrio je.
– U pitanju je bila druga dijagnoza – želudac mi je zapravo sve vrijeme pravio probleme – rekao je Milan.
– Prije četiri godine imao sve češće visok krvni pritisak i sve češće aritmije koje više nisu bile naivne, već toliko jake da se puls i pritisak gotovo nisu ni mogli izmjeriti, pa sam jednog popodneva završio na Bežanijskoj kosi kod kardiologa gdje su mi jedva spustili pritisak i primili me na bolničko liječenje. Kako je nakon dva sata moje stanje skroz dovedeno u red, doktor je ipak odlučio da me pusti kući, a da u narednim danima uradim sve moguće analize, što sam i uradio i to kod najeminentnijih stručnjaka koji takođe na snimcima nisu mogli naći bilo kakvu manu na srcu, niti je bilo nekih naznaka da se dešava nešto sa srcem, već su samo potvrdili nakom nošenja holtera da postoje aritmije koje traju i po osam sati. Udari su bili najprije jaki, pa bivaju sve slabiji i totalno su mi zamarili tijelo. Bolovi u mišićima su bili nesnosni.
Kod doktora sam uradio sve pregleda i snimanje i ispostavilo se da mi je želudac toliko podignut da je bukvalno ispod rebra u predjelu srca. Ustanovilo se da zapravo želudac pravi probleme i podiže dijafragmu koja stvara aritmije i tahikardije. Odmah sam počeo sa novom terapijom koju dan danas pijem – kaže voditelj.
Ne jedem redovno ali se trudim da jedem hranu koja se lako vari
– Što se ishrane tiče morao sam da je dovedem u red. Hranu koja se teško vari morao sam da isključim i da se lagano pripremim da doživotno jedem samo ono što se lakše vari i što mi ne opterećuje želudac. E sad, zbog prirode mog posla, ishrana mi nije baš za pohvaliti, barem što se tiče urednosti uzimanja obroka. Ležem u ranu zoru oko 6h, 7h i gledam da tada pojedem nešto lagano. U toku popodneva ručam kuvano uz obaveznu supu ili čorbu. Večere su lagane, salate i bez hljeba uglavnom. Ne pijem gazirane napitke i uglavnom onako kako mogu i u skladu sa obavezama organizujem dnevni jelovnik. Nažalost, nisam u mogućnost da to bude uredno, tri puta uz užine, ali se trudim da to što uzimam ne bude teško.
Prepisali su mi novi lijek i odredili datum za ablaciju. Inače, ablacija je procedura kojom se umanjuju simptomi atrijalne fibrilacije kao što su ubrzani i nepravilni rad srca, kratak dah, netolerancija na napor. Ablacija se savetuje ukoliko ostali načini lečenja ne daju željene rezultate. Cilj procedure, koja se radi u opštoj ili lokalnoj anesteziji jeste da se uspostavi normalan srčani ritam. Tog jutra sam ustao i otišao u zakazano vrijeme, međutim, jaka prehlada je sprečila da se to uradi tada i odloženo je za tri mjeseca. U toj pauzi od tri mjeseca sam se čuo sa Zoricom Markovićkoja mi je ponudila pomoć ljekara i bilo šta ako treba, ali da je poslušam da odem da provjerim želudac, što sam i učinio – ispričao je Milan, prenosi Kurir.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.